Kada se spominju varikozne vene misli se obično na proširenja površinskih vena koja se najčešće pojavljuju na donjim ekstremitetima. Proširene vene samo su jedan od pojmova iz skupine hroničnog venskog oboljenja gdje još treba spomenuti jednostavnije forme kao što su spider vene, retikularne vene, teleangijektazije (među općom populacijom poznatije kao izražene kapilare), pa do težih oblika bolesti u koje spadaju venski ulkusi.

Proširene vene češće su u pripadnica ljepšeg spola, no pregledom literature mogu se naći različiti podaci o učestalosti, od 5% iz starije literature do čak vrijednosti od 50% u novijim knjigama. Velika razlika najvjerojatnije postoji zbog neuvrštavanja blažih oblika, teleangijektazija u ranije podatke. Muškarci rjeđe imaju problema s proširenim venama te se smatra da je učestalost pet puta veća u žena.

Faktori rizika za nastanak proširenih vena su naslijeđe (genetika, slabost stijenke vene), trudnoća (pritisak ploda na veće vene u zdjelici), debljina, zanimanja vezana uz stajanje, dugotrajno sjedenje, uzimanje oralne kontracepcije, prehrana s manje vlakana (može dovesti do opstipacije koja radi kompresiju na vene zdjelice), uska odjeća, manjak vježbanja, pušenje, dijagnoza ranije preboljene duboke venske tromboze.

Sam patofiziološki tijek kod proširenih vena počinje javljanjem refluxa (povrata) krvi iz dubokog venskog sistema u površni. Slabost stijenke vene ili neka opstrukcija u protoku krvi bliže srcu uzrokuje širenje vene te nemogućnost zalistaka da obavljaju svoju funkciju, sprečavaju povrat krvi u niže dijelove. Povratom krvi dolazi do zadržavanja „vode“ u nogama, to jest do pojave oteklina, edema. Zatim slijede bolovi, pečenje, svrbež, promjene boje kože te kao najteži oblik pojava ulkusa (rana) na nogama. Također jedan od razloga zbog kojeg se pacijenti javljaju su izgled donjih ekstremiteta, estetski razlozi.

Najčešća u upotrebi je CEAP klasifikacija hronične venske bolesti. Sam akronim CEAP govori o kliničkoj slici bolesti (C), etiologiji (E), anatomoskoj distribuciji (A) te patofiziološkoj disfunkciji (P). U praksi zapravo koristi se se samo „slovo C“ koje zapravo govori o stanju, izgledu donjih ekstremiteta. C1 su teleangijektazije te kapilarni crtež dok najteži stadij C6 predstavlja kožne promjene s aktivnim ulkusom. C2 stadij (izraženi venski varikoziteti bez promjena boje kože) je najčešći nalaz pacijenata koji se javljaju u našu vaskularnu ambulantu.

Dijagnostika venske bolesti zapravo je prilično jednostavna. Osim kliničkog pregleda potrebno je učiniti Color Doppler vena ekstremiteta radi uvida u status dubokog venskog sistema te statusa insuficijencije spojeva (perforantne vene) između dubokog i površnog venskog sustava.

Indikacije za provođenje terapije kod venskih varikoziteta su bol, osjećaj težine, umor u nozi, površna upala venskog varikoziteta (tromboflebitis), krvarenje iz varikoziteta, promjene boje kože (najčešće iznad gležnja), lipodermatoskleroza te venski ulkusi.

Sama terapija – liječenje može se podijeliti u konzervativne metode te operativne metode koje se ponekad dijele na invazivne (hirurško liječenje) i neinvezivne (laser, pjena, sklerozacija, izvode se zapravo najviše u privatnim ordinacijama).

Odluku o vrsti terapije donosi se individualno za svakog pacijenta. Vaskularne ambulante „državnih“ bolnica pacijentu najčešće mogu ponuditi konzervativnu terapiju ili klasično hirurško liječenje (vrsta zahvata izvodi se ovisno o kliničkom nalazu na pacijentu). Neki se pacijenti samostalno odlučuju za konzervativno liječenje, a kao razlozi najčešće se navode: „pa doktore ja sam već star/stara, prošao/la sam ja već dosta operacija“, strah od samog zahvata.

Konzervativno liječenje podrazumijeva neoperativno liječenje, a cilj je isključiti protok krvi kroz varikozne vene, smanjiti edem noge, smanjiti upalu ukoliko postoji, tretman aktivnih ulkusa. Sastoji se od kompresivne terapije koja se smatra glavnim načinom liječenja, zatim primjena različitih farmakoloških pripravaka (lijekovi, kreme, gelovi), oblozi za ulkuse. Također pacijentu će biti objašnjene „metode samopomoći“ koje mu mogu smanjiti tegobe, a zapravo se radi o jednostavnim postupcima poput podizanja potkoljenice iznad razine kuka kod sjedenja ili iznad razine srca kod ležanja kako bi se smanjila oteklina, zatim pauze tokom radnog vremena radi kraćeg hodanja ukoliko je radno mjesto sjedeće…

Liječenje hronične venske insuficijencije, pa tako i varikoznih vena je zapravo liječenje simptoma bolesti, a ne konačno izliječenje.

Tromboflebitis je stanje upale površnih vena. Najčešće kao uzrok na gornjim ekstremitetima je stanje po aplikaciji lijeka ili dugotrajnoj upotrebi intranile, dok na donjim ekstremitetima razlog su obično duboka venska tromboza te staza krvi kod varikoznih vena. Uzrok mogu biti i infekcije, poremećaji krvi te nasljedne bolesti kao trombofilija. Kod zdravih površinskih vena nogu uzrok nastanka je najčešće vanjska trauma koja dovodi do oštećenja vene te nastanka tromba u istoj, dok kod varikoznih vena u startu postoji usporen protok krvi te slabija kvaliteta stijenke vene te do tromboflebitisa dolazi mnogo lakše. Češća je pojavnost u trudnoći.

Terapija tromboflebitisa sastoji se od kompresivne terapije, analgetika, lokalne aplikacije gelova koji sadrže Heparin, primjene neke vrste antikoagulantne terapije (obično je dovoljno acetilsalicilna kiselina 100mg), hladni oblozi. Preporuke su da pacijent ne leži, nego da se kreće. Ukoliko dolazi do pogoršanja u obzir dolazi i hirurška evakuacija tromba radi ublažavanja simptoma. Ako se radi o aseptičkoj upali antibiotici nisu potrebni, no kod infekcija korisno je isti uvrstiti u terapiju. Bolovi obično prestaju kroz tri tjedna, a progresija u duboku vensku trombozu je rijetka pojava.

Kompresivna terapija primarni je način liječenja varikoznih vena. Osim kao metoda konzervativne terapije koristi se i u kombinaciji s drugim metodama. Pacijenti nakon operacijskog liječenja koriste kompresivnu terapiju mjesec dana nakon zahvata. Ponekad je potrebno nastaviti kompresivnu terapiju i dulji period. Savjet je da se koristi kod dugotrajnog stajanja ili sjedenja u kojima nema perioda kretanja to jest korištenja muskulature potkoljenice da bi se venska krv potjerala prema srcu. Kod liječenja venskih ulkusa obavezna je upotreba kompresijske terapije.

Za pravilnu upotrebu kompresijsko-elastičnih nogavica potrebno je da se pravilno uzme mjera i odredi veličina ili da budu izrađene po mjeri radi točnog stupnja kompresije na pojedinim segmentima donjih ekstremiteta, te kod nošenja istih potrebno ih je stavljati na noge prije ustajanja dok je oteklina noge najmanja. Samu proceduru uzimanja mjera korisno bi bilo obaviti u jutarnjim satima (također zbog manje otekline nogu).

Preporuka je da se liječenje varikoznih vena započne kada postoje simptomi bolesti, svakako prije nego se pojave kožne promjene na potkoljenicama.

Zoran Podvez, dr. med. specijalist kirurg