Skakačko koljeno je sindrom prenaprezanja u području koljena koji se manifestuje bolovima u području prednjeg dijela koljena, najčešće u području vrška ivera (patele). Ovaj bolni sindrom zauzima prvo mjesto po učestanosti, ne samo kod profesionalnih već i kod rekreativnih sportista, u gotovo svim sportovima u kojima su prisutni česti skokovi, trčanje, ili opružanja koljenog zgloba sa ili bez velikog opterećenja.

Uzroci nastanka

Osnova nastanka skakačkog koljena, kao i kod svih drugih sindroma prenaprezanja jest ponavljana mikrotrauma koja nadvlada sposobnost reparacije tkiva, i to bilo da je riječ o tetivi, kosti, hrskavici, mišiću ili sluznoj vreći. Upravo se radi toga ovaj sindrom prenaprezanja daleko češće javlja kod vrhunskih nego li kod rekreativnih sportista te dva puta češće u muškaraca nego li u žena. Pojava ovog sindroma prenaprezanja povezana je s brojem treninga nedjeljno, pa podatak da gotovo svaki peti vrhunski sportista barem jednom tokom svoje karijere razvije simptome skakačkog koljena nije neočekivan. Osim broja treninga nedjeljno, tvrda podloga je jedan od vodećih vanjskih faktora koji povećavaju mogućnost nastanka skakačkog koljena. Tu ubrajamo i nagle promjene u intenzitetu, trajanju i / ili učestanosti treninga te lošu treniranost i vještinu sportiste.

Od unutrašnjih predisponirajućih faktora nastanka skakačkog koljena na prvom je mjestu nedovoljna fleksibilnost muskulature natkoljenice te neravnomjerna raspodjela mišićne snage mišića prednje i stražnje lože natkoljenice (kvadricepsa i hamstringsa). U tu skupinu anatomskih odstupanja kao predisponirajući faktori navode se i razlika u dužini nogu, angularni deformiteti koljena (O-noge (lat. genua vara) i X-noge (lat. genua valga), povećan Q-ugao patele, spušteno odnosno izdubljeno stopalo te prekomjerna tjelesna težina.

Simptomi

Osnovni simptom je bol u području prednjeg dijela koljena različitog intenziteta, a nije povezana s uočljivom traumom koljena. U početku se bol javlja samo nakon sportske aktivnosti, koja je neometena te nestaje tokom kraćeg razdoblja odmora. U drugom stadiju bol se javlja na početku sportske aktivnosti, nestaje nakon zagrijavanja i tokom sportske aktivnosti, da bi se ponovno javila na kraju treninga te se pojačala nakon sporta, koji je i dalje neometen. U trećem stadiju razvoja skakačkog koljena bol je prisutna stalno, ne samo tokom sporta, već i u svakodnevnim životnim aktivnostima te je sama sportska aktivnost onemogućena u većine sportista.

Prevencija

“Bolje spriječiti, nego liječiti!” dobro poznata izreka veoma je važna u sportskoj medicini, jer se provođenjem preventivih mjera može u znatnoj mjeri smanjiti rizik ozljeđivanja. Ona se mora sastojati od učenja i treniranja sportista pravilnoj igri, tehnici i ponašanju, opskrbljujući ih dobrom opremom i što boljim sportskim terenima te raznim stručnim i visokokvalificiranim profesionalcima koji rade u tjelesnoj kulturu i medicini. Prevencija ozljeda u sportu danas je primaran zadatak ne samo zdravstvenog tima nego i trenera i samog sportiste. Vještina sportiste je od velike važnosti u prevenciji nastanka skakačkog koljena. Naime, vještina nije samo fizička sposobnost kontrole pokreta, nego i mentalna sposobnost “čitanja” situacije u kojoj se sportista nalazi i samim tim “prepoznavanje” rizičnih činitelja te njihovo reduciranje. Međutim, samo vještina neće zaštititi ukoliko je aktivnost koju sportista provodi iznad granica njegove kondicije. Pod pojmom kondicije misli se na snagu, brzinu, koordinaciju, mišićnu i kardiorespiratornu izdržljivost te fleksibilnost. Tu valja osobito naglasiti ulogu vježbi istezanja – “stretching exercises” za postizanje dobre fleksibilnosti koja ima jednu od najvećih uloga u prevenciji nastanka skakačkog koljena. O prevenciji putem dobrog zagrijavanja, adekvatne sportske opreme i terena, te pravilne ishrane ne treba detaljnije raspravljati, no valja naglasiti još jedan primjer prevencije koji se često nezasluženo preskače, a to je prevencija pravilnim liječenjem prijašnjih oštećenja.

Dijagnoza

Dijagnoza se u najvećeg broja bolesnika postavlja samo na osnovi iscrpnog razgovora i kliničkog pregleda tijekom kojega bolesnik leži na leđima ispruženih nogu. Ljekarpotisne iver – patelu prema stopalu (dolje) dok palcem druge ruke pritisne na bazu patele, podižući vršak patele koji mu omogućava njegovu detaljnu palpaciju. Tijekom kliničkog pregleda ljekark se koristi i drugim kliničkim testovima, a od najveće pomoći za postavljanje dijagnoze skakačkog koljena je tzv. Bassetov znak tokom kojeg bolesnik javlja bolnost prilikom palpacije vrška patele kada je noga ispružena. Nakon savijanja koljena pod kutom od 90˚ bolnost vrška patele znatno je manja ili je uopće nema. Nakon kliničkog pregleda naprave se i rendgenske snimke koljena. Za potpunu evaluaciju bolesnika potrebno je još napraviti ultrazvučni pregled patelarne sveze te u nekim slučajevima i magnetsku rezonancu koljena.

Liječenje

Liječenje skakačkog koljena najčešće je neoperativno, a samo je iznimno potrebno hirurško, operativno liječenje. Za neoperativno liječenje značajno je da se započne što ranije, tj. pri pojavi prvih simptoma. Nažalost, tu se najčešće i griješi, jer se pri pojavi prvih simptoma obično ne poklanja dovoljna pozornost i često se nastavlja dalje sa sportskom aktivnošću nepromijenjena intenziteta.
Program neoperativnog liječenja, koji se sastoji od kratkotrajnog prestanka odnosno modifikacije sporstke aktivnosti, primjeni nesteroidnih protuupalnih lijekova, primjeni pojedinih procedura fizikalne terapije, vježbama istezanja i jačanja zahvaćene skupine mišića, djelovanju na predisponirajuće čimbenike (greške u treningu, anatomska odstupanja koja remete biomehaniku trčanja, sportska obuća, podloga i dr.), koji mora biti individualno prilagođen i to kako s obzirom na lokalizaciju tako i na stadij bolesti te sport iz kojeg sportista ili rekreativac dolazi.

Primjena RICE (rest – pošteda, ice – led, compression – pritisak, elevation – postavljanje u podigunuti položaj) terapijske sheme naročito unutar prvih 24 do 72 sata od pojave prvih simptoma, od izuzetne je važnosti.

Dok neki autori predlažu prekid sportske aktivnosti, najnovija istraživanja ukazuju da u početnim stadijima razvoja skakačkog koljena prekid nije potreban, već je dovoljno smanjenje intenziteta treninga, u prvom redu aktivnosti koje uzrokuju bol, uz primjenu ostalih postupaka neoperativnog liječenja. U uznapredovalim stadijima razvoja skakačkog koljena, potreban je potpun prekid sportske aktivnosti u trajanju od 3 do 4 tjedna, a za to se vrijeme funkcionalne sposobnosti sportiste mogu održavati alternativnim treningom – održavanju snage ostalih mišića, plivanjem, vožnjom bicikla i dr.

Osnovna zadaća primjene nesteridnih protuupalnih lijekova jest onemogućiti da inflamatorni učinak potraje duže no što je njegov prvotni poželjni učinak na cijeljenje tkiva.

Primjena lokalnih infiltracija kortikosteroida u kombinaciji s lokalnim anestetikom radi uklanjanja boli i upala mora biti strogo indicirana i kontrolirana, a predstavlja najagresivniji oblik tretmana nastalog oštećenja i danas se smatra nepoželjnim zbog povećane sklonosti puknuću patelarne sveze.

Primjena raznih procedura fizikalne terapije – UZV terapija, magnetoterapija, terapija laserom, elektroanalgetske procedure (DDS, galvanizacija, IFS i dr.), udarni val imaju svrhu ublažavanja boli i pospješivanja cijeljenja oštećenog područja.

Osnova liječenja skakačkog koljena su razni kineziterapijski postupci – vježbe istezanja, snaženja muskulature, propriocepcije, biofeedback treninzi…

Važno je naglasiti da svaki rehabilitacijski potupak mora biti individualno prilagođen svakom sportisti, kao osobi, ali i svakom sportu, što traži i dodatano poznavanje istog od strane ljekara, uz neophodnu komunikaciju s trenerom. Tokom rehabilitacijskog postupka potrebno je mijenjati oblike aktivnosti, trajanja pojedinih oblika aktivnosti i njihovu učestalost te intenzitet, ovisno o napretku rehabilitacijskog procesa. Takvim načinom i pristupom od početnog, ranog stadija rehabilitacije dolazi se do nekakvog prijelaznog perioda u odnosu na uznapredovalu fazu rehabilitacije, koja će završiti uspješnim povratkom u sport uz puno opterećenje.

dr.sc. Sanda Dubravčić-Šimunjak, prim.dr.med.

Save