Ahilova tetiva je najjača, najveća i najsnažnija tetiva u čovjekovom tijelu. Ime je dobila po grčkom junaku Ahilu, kralju Mirmidonaca, a čini završni dio troglavog mišića potkoljenice (lat. m. triceps surrae) i hvata se na donju polovinu zadnje strane petne kosti. Duga je pet do šest centimetara, a široka pet to šest milimetara.

Puknuće Ahilove tetive najčešće je posljedica djelovanja indirektne sile koje je povezana s neobično jakom kontrakcijom mišića triceps surae. Puknuće je povezano i s naglim pokretom stopala prema gore, koje je prethodno bilo maksimalno svinuto prema dolje (prilikom skoka), ili pak zbog nagle, neočekivane kretnje stopala prema gore, koje nastaje kada se npr. čovjek oklizne na stepeništu ili prilikom pada u rupu na cesti/sportskom terenu. U više od tri četvrtine slučajeva, puknuće tetive nastaje pri skoku, doskoku, okretu, ili pak zbog iznenadnog ubrzanja prilikom trčanja. Tek u manje od 10% slučajeva puknuće Ahilove tetive uzrokovano je primjenom direktne sile na tetivu, a takođe u 10% slučajeva nije vezano uz sportsku aktivnost.

Najrizičnija skupina su muškarci u dobi između 30 i 40 godina, rekreativci koji nakon sjedećeg posla vikendom ili tokom nedjelje odlaze na svoju rekreaciju i sport (fudbal, tenis, rukomet, trčanje). Ruptura Ahilove tetive 9 puta je učestalija kod muškaraca nego kod žena, a velika popularnost bavljenja rekreativnim sportom u posljednje vrijeme je rezultovalo povećanim brojem nastanaka navedene povrede.

Simptomi

Postoje različiti simptomi puknuća Ahilove tetive, koji primarno ovise o stepenu i težini puknuća. Vodeći simptom je nagla bol u području tetive koji je povezan s praskom, zvukom udarca biča, odnosno sportista / rekreativac često navodi da je imao osjećaj kao da je dobio udarac tvrdim predmetom po tetivi. Iznenadna bol se može javiti i u donjem dijelu stopala te stražnjem dijelu gležnja koja može biti praćena hematomom (masnicom), oteklinom iznad pete te udubljenjem iznad petne kosti. Nakon povrede bolesnik otežano hoda, tj. šepa, više ne može potrčati, savijati stopalo prema dolje, ne može se stopalom odguravati od podloge, a uz naglu bol, vodeći simptom je nemogućnost hodanja po nožnim prstima.

Samopomoć

Do odlaska ljekaru samopomoć treba biti usmjerena na smirivanje boli dobro poznatim i opisanim postupkom RICE-a (engl. R: rest – odmor; I: ice – led, hlađenje; C: compression – kompresija; E: elevation – elevacija, podizanje). Obavezno je potrebno primijeniti hlađenje ledom na bolno mjesto tokom deset do petnaest minuta, što treba ponavljati nekoliko puta tokom dana, ne savjetuje se više od pet do šest puta, a nogu treba postaviti u povišeni položaj te zamotati elastičnim zavojem. Uzeti medikamentnu terapiju nesteroidnih protivupalnih lijekova u maksimalnoj dnevnoj dozi u obliku tableta, kapsula, čepića ili injekcija.

Dijagnostika

Dijagnoza puknuća Ahilove tetive postavlja se relativno lagano kliničkim i ultrazvučnim pregledom. Pri kliničkom pregledu, od najveće pomoći jest tzv. Thompsonov test koji se izvodi u potrbušnom položaju bolesnika, s ispruženim koljenima, a stopala mu slobodno vise preko ruba stola za pregled. Ljekar rukom obuhvata potkoljenicu na mjestu najvećeg izbočenja muskulature. Kada tu muskulaturu stisne, u zdrave se osobe stopalo savija prema dolje, no ako je došlo do puknuća Ahilove tetive stopalo ostaje mirno i ne pokreće se.

Liječenje

Liječenje puknuća Ahilove tetive može biti operacijsko i neoperacijsko. Danas se daleko češće koristi operacijsko liječenje s jednom od brojnih opisanih hirurških metoda. Nakon operacije potrebna je imobilizacija, najčešće jednom od specijaliziranih ortoza, a rjeđe sadrenom čizmom (gipsom) u trajanju od 6-8 nedjelja. Nekada je neoperacijsko liječenje uključivalo imobilizaciju u trajanju od 12 nedjelja, dok se danas provodi tzv. funkcionalno neoperacijsko liječenje. Osnovni uslov za takvo liječenje je da se prekinuti krajevi tetive spajaju u trenutku savijanja stopala prema dolje za cca 20-tak stepeni, što se kontrolira pomoću dijagnostičkog ultrazvuka. Tada se vrlo kratko stavlja sadrena imobilizacija, koja se brzo zamijeni specijalnom ortozom tijekom osam do deset tjedana kada se može započeti već i s provođenjem fizikalne terapije. Fizikalna terapija provodi se naravno i nakon operacijskog liječenja te uključuje razne pasivne i aktivne fizioterapijske procedure (ES hipotrofične muskulature, krioterapija, magnetoterapija, laser, elektroanalgezija, terapijski UZV – u kasnijem terapijskom toku, čitav niz kineziterapijskih vježbi – postupno istezanje, stabilizacija, propriocepcija, biofeedback trening, snaženje muskulature, vježbe u bazenu, plivanje) uz postupno povećavanje opterećenja noge i izbjegavanje stajanja na prstima u početku fizioterapijskog liječenja.

Povratak sportskim aktivnostima uglavnom se očekuje nakon 6 do 9 mjeseci od povrede, odnosno operacije. Stoga je prevencija nastanka povrede ključan faktor koji mora biti sastavni dio svake sportske aktivnosti, a to je adekvatno zagrijavanje i istezanje muskulature prije sporta te istezanje muskulature nakon sporta. Cjelokupni sistem za kretanje treba adekvatno pripremiti za razne sportske aktivnosti jer jedino pravilnim pristupom sportu ćemo sačuvati naše kosti, zglobove, mišiće i tetive od učestalijih povreda i oštećenja.

dr.sc. Sanda Dubravčić-Šimunjak, prim.dr.med.

Save