Američki izumitelj proteza, Van Phillips, ubrzozo nakon amputacije koja je bila uzrokovana nesrećom prilikom skijanja na vodi 1976. poceo je koristiti protezu koju je usporedio s “drvenim kolcem za ogradu na čijem se kraju nalazi kugla za kuglanje” i instinktivno je znao da može bolje. Phillips je odlučio dizajnirati protetsko stopalo koje ce mu omogučiti da nastavi živjeti aktivnim stilom. Phillips je počeo raditi u laboratoriju za dizajniranje proteza i kroz nekoliko je godina dizajnirao i testirao približno 300 prototipova. Kad je Phillips konačno postigao dizajn kojim je bio zadovoljan, 1984. godine je dao otkaz na poslu i osnovao Flex-Foot. Petnaestak godina kasnije prodao je svoje poduzeće kompaniji Össur, islandskom inovatoru u području protetike i ortopedije. Prošla su tri desetljeća otkako je tehnologija Flex-Foot predstavljena osobama s amputacijom. Za to vrijeme Össurovi inženjeri kontinuirano su usavršavali i poboljšavali temeljni dizajn, pomičući granice atletske izvrsnosti i uvodeći mnoštvo tehnoloških prilagodbi za različite sportove i aktivnosti. Dok je svijet bio usredotočen na utjecaj revolucionarnog novog stopala na atletiku, kontinuirana istraživanja i razvoj pokrenula su dizajn proizvoda za osobe s amputacijom svih razina pokretljivosti.

Izvorna Flex-Foot proteza za trčanje prvi je put korištena na elitnom sportskom natjecanju na Paraolimpijskim igrama u Seulu 1988. Klasični Flex-Foot dizajn s hrptom i petom u obliku slova “J” te polugom pune duljine omogučavali su poboljšanu dinamiku prilikom hodanja, a što se tiče trčanja, svjetski rekord u utrci na 100 metara u kategoriji T-44 prvi je put u povijesti iznosio manje od 13 sekundi. Phillips je analizirao dugačku stražnju tetivu geparda, koja se rasteže poput katapulta kako bi životinju pokretala prema naprijed. Uklanjanjem pete postojeće proteze korisnici su mogli apsorbirati GRF (silu reakcije podloge) prilikom udara, kontinuirano opterečujući stopalo pri svakom oslanjanju na nj i maksimizirajući povrat energije u fazi odizanja prstiju u jednom glatkom pokretu. Rezultat je bio Flex-Foot Sprint, koji je debitirao na Paraolimpijskim igrama 1992. u Barceloni, u Španjolskoj. Amerikanac Tony Volpentest, osoba s obostranom transtibijalnom amputacijom, oborio je rekord u utrci na 100 m u kategoriji T-44 s nevjerojatnim vremenom od 11,63 sekunde.

Prema Knutu Lecheru, direktoru Össurova Odjela protetike, inovacije su inicirali protetičari i korisnici. Dok je Flex-Foot Sprint izvorno dizajniran s pilonom na prednjoj strani, koji je osiguravao bolje odizanje prstiju, Lechler primječuje da je “u počecima proizvodnje jedan Flex-Foot Sprint poslan u Australiju, a voditelj proizvodnje odlučio je da ga se postavi na stražnju stranu navlake paraolimpijca Neila Fullera. Ova promjena poboljšala je njegovu dinamiku i od tog trenutka svi su ga montirali straga”. Sljedeca verzija Flex-Foot Cheetaha doživjela je evoluciju u dizajnu od oblika slova “J” u oblik slova “C”, koji je više nalikovao stražnjoj nozi od njegova prethodnika. Ova promjena omogućila je propulziju jače usmjerenu prema naprijed uz odgođeni povrat iz defleksije, poboljšavajući tako tajming prenošenja centra korisnikove ravnoteže preko stopala. Tokom sljedećeg desetljeća nizali su se svjetski rekordi, ali sama tehnologija ostala je uglavnom nepromijenjena. Godine 2009. Össurovi inženjeri upustili su se u novi pothvat s ciljem stvaranja nove generacije sprinterskih stopala čija su svojstva prilagođena točno određenim udaljenostima. Inicijativu je vodio Christophe Lecomte, tehnički direktor proizvodnje za područje protetskih stopala u Össurovu Odjelu istraživanja i razvoja na Islandu. “Dizajn stopala za trčanje vrlo je izazovan”, kaže Lecomte. U suradnji s timom Össurovih sportista, Lecomte i njegov tim proučavali su dizajn oblika i raspored slojeva njihovih stopala kako bi poboljšali vrijeme kontakta s podlogom i ublažili deformacije poluge. Stvorene su tako dvije inovacije. Cheetah Xtreme dizajniran je za prvih 100 metara i ima oštriju krivulju te je sastavljen od kompozitnih slojeva, što pomiče centar rotacije poluge, pospješujući ukupnu apsorpciju i povrat energije. U usporedbi s Cheetah Xtend ovo je pomagalo osmišljeno za trčanje na duljim dionicama od 400 do 5000 m.

Kanadska atletičarka Marissa Papaconstantinou imala je svoje prvo iskustvo s Össurovim najnovijim tehnološkim dostignućima. Uz pomoć originalne Cheetah proteze, trkačica je postavila kanadski rekord u kategoriji T-44 na 100 m za 2013. godinu s vremenom od 13,88 sekundi, čime se ta petnaestogodišnjakinja svrstala na peto mjesto na svijetu. U 2014. godini nije se natjecala jer je sa svojim ljekarom i protetičarom u Torontu radila na prilagodbi novom proizvodu Cheetah Extreme® i poboljšanju snage i tehnike trcanja. Jedan od mnogih Kanađana koji uživaju u novom dizajnu je i Erez Avramov, amputirac iz West Vancouvera koji je na putu da uđe u povijest. Trenutačno teži tome da postane prvi amputirac koji je sudjelovao na iscrpljujućem reliju u utrci motociklima. U siječnju 2016. Avramov će se okušati u petnaestodnevnoj utrci na 10000 km kroz Sjevernu Ameriku, pomičući time granice i čovjeka i stroja. Utrka će biti vrlo zahtjevna za njegovu protezu i bit će mu potrebno stopalo koje poboljšava njegovu izdržljivost. Još jedna sjajna priča govori o tome kako se u fokusu tehnoloških rješenja našla i najaktivnija skupina korisnika – djeca. Godine 2012. Össurovi inženjeri započeli su s radom na dizajnu novog protetskog stopala nakon što su prepoznali potrebu za novim rješenjima koja će ispunjavati specifične potrebe najmlađih amputiraca. Samuel Seehawer iz Calgaryja bio je među prvom kanadskom djecom koja su koristila novu pedijatrijsku verziju Cheetah Xplore®. Njegova majka Charlotte opisuje kako je to utjecalo na život njezina djeteta: “Nosio je standardno protetsko stopalo osam godina, a nakon škole bi ga skidao. Lakoća i povrat energije njegove nove noge promijenili su mu život. Mogao je brže trčati, bolje skakati i budući da je udobnija, više je ne skida kad dođe iz škole. Još jedna prednost za desetogodišnjaka je to što izgleda super!”