Dan borbe protiv ove opake i vrlo raširene bolesti obilježava se 1.12.

Virus HIV-a prenosi se krvlju i spolnim putem, napada imuni sistem i uzrokuje cjeloživotnu hroničnu bolest, koja najčešće nema simptome dugi niz godina. Liječenje zaustavlja napredovanje bolesti i razvoj AIDS-a, koji je krajnji stadij HIV infekcije do kojeg dolazi zbog uništenja imunog sistema organizma.

Priča o „crvenoj vrpci“

Nošenje vrpce zadire u američku tradiciju vezivanja tekstilnih vrpci oko drveta kao znak odašiljanja misli i potpore dragim udaljenim osobama. Crvenu vrpcu kao simbol podrške ljudima oboljelim od AIDS- a, osmislio je 1991. godine slikar Frank Moore. Na tu zamisao je došao nakon što je zapazio da njegovi najbliži susjedi nose žute vrpce kao potporu kćeri koja je kao američki vojnik sudjelovala u Zaljevskom ratu.

Budući da crvena boja simbolizira i ljubav i krv, a značenje isticanja vrpce potporu, nastala je crvena vrpca kao autorski nezaštićeni rad koji će se koristiti kao sredstvo podizanja svijesti ljudi diljem svijeta.

Prvi puta vrpca je javno predstavljena iste godine na dodjeli prestižne američke kazališne nagrade “Tony Award” prilikom koje su svi predstavaljači i nominirani nosili crvenu vrpcu na svojoj odjeći. Crvena vrpca ubrzo je postala međunarodni simbol svijesti o HIV/AIDS- u te predstavlja znak solidarnosti i podrške diskriminiranim oboljelim osobama i spomen na umrle. Nošenje crvene vrpce na Svjetski dan borbe protiv AIDS- a je jednostavan, ali snažan način protivljenja stigmama i predrasudama vezanim uz ovu bolest.

Poput samog HIV/AIDS-a stigma i predrasude vezane uz njih su globalni problem i stalni su pratitelji te epidemije.

Izazivaju ih razne pojave kao što su nedostatak razumijevanja bolesti, mitovi o prijenosu virusa, društveni strahovi u vezi sa seksualnošću, neodgovorno medijsko praćenje epidemije, činjenica da je AIDS neizlječiv, strahovi povezani sa smrću…

Stigme pojačavaju patnje oboljelih jer vode ka uskraćivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda poput prava na edukaciju, zdravstvenu zaštitu, prava na rad, prava na privatnost i sl. Osim diskreditacije pojedinca u očima drugih ljudi, posljedice stigme također djeluju na način kako pojedinci doživljavaju sami sebe. Na osobnoj razini one mogu biti razarajuće jer vode osjećajima srama, krivnje i samoizopćenja što je dodatna smetnja u prevenciji širenja infekcije. Rezultira odgađanjem testiranja, a time i otkrivanja zaraze, uskraćuje adekvatnu njegu i podršku te pravovremeno liječenje.