Lumbalni bolni sindrom danas predstavlja jedan od najučestalijih zdravstvenih problema današnjice. Procjenjuje se da oko 80% populacije tokom svojeg života barem jednom ima bolove u slabinskom dijelu kičme. Na taj način taj je sindrom postao jedan od vodećih javno- zdravstvenih problema pošto je uzrok dugotrajnih bolovanja te izostanka radno-aktivne populacije s posla.

Kičma u cijelosti predstavlja jedan šuplji koštani stup kojeg čine 33- 34 kralješka (od kojih su 7 vratnih, 12 grudnih i 5 slabinskih pokretni, a 5 krstačnih i 4- 5 trtičnih su nepokretni) te međukičmenih prostora (diskova) koji omogućuju pokretanje kralježaka. Povezana je s brojnim mišićima, živcima, krvnim žilama i ligamentima, čineći glavnu noseću osovinu čovjekova tijela omogućujući nam uspravni stav. Pojedini dijelovi kičme (vratni, grudni i slabinski) imaju različiti obujam pokretljivosti, od koji su vratni izuzetno pokretljivi, a grudni vrlo slabo pokretni. Ispod slabinskog dijela kričme nalazi se tako zvana krstačna kost koja je klinasto usađena između zdjeličnih kostiju i prenosi težinu tijela na noge.

Međukkičmeni disk se sastoji od dvaju dijelova, vanjskoga vezivno- hrskavičnog prstena i unutrašnjega središnjeg dijela, tako zvane jezgre. Jezgru čini žućkasta želatinasta masa koja sadrži mnogo tekućine i služi kao amortizer koji ublažava sva opterećenja na kičmi. Oko nje je vezivni prsten koji je veoma čvrst jer mu se niti ukrižuju i urastaju u kost trupova susjednih kralježaka i tako sprečavaju da jezgra pri naglim pokretima ili opterećenju isklizne sa svoga mjesta. Veličina i debljina diskova različita je u različitim dijelovima kičme. U donjem, slabinskom dijelu, diskovi su veći i deblji nego u ostalim dijelovima. Što postajemo stariji, diskovi sadrže manje vode, postaju ravniji, niži, manje elastični i manje otporni pa je to jedan od razloga što stariji ljudi s godinama postaju niži te češće pate od bolnih sindroma kičme.

U literaturi se navodi više od stotinu različitih uzroka bolnih sindroma kičme. Jedan od najčešćih uzroka tegoba je pretjerano nepravilno i prekomjerno fizičko naprezanje koji nadmašuje snagu leđnih mišića, sveza i međukičmenih diskova. To može biti posljedica teških fizičkih poslova, višesatnog nepravilanog nefiziološkog položaja (npr. dugotrajno sjedenje u automobilu), a tegobe redovno uzrokuju prenapregnuti, opušteni ili preslabi mišići trupa. Tkiva koja su pretjerano napeta mogu se u jednom trenu zgrčiti i pretvoriti u izrazito tvrdu i bolnu regiju praćenu iznenadnim žestokim i jakim bolovima. Križobolja može nastati i postepeno uz osjećaj nelagode koji postepeno prelazi u sve veću i jaču bolnost.

U starijih ljudi bolni sindromi kralježnice često su posljedica degenerativnih promjena kralježaka i međukičmenih diskova (tako zvana spondiloza, spodniloartroza). Bolni sindromi kičme povezani su i s nizom upalnih reumatskih bolesti (poput ankilozantnog spondilitisa, psorijatičnog artritisa, Reiterovog sindroma…). Križobolja može biti povezana i s razvojnim i urođenim iskrivljenjima (poput idiopatske skolioze, Mb. Scheuermann), urođenim razvojnim poremećajima kralježaka (poput spondilolisteza, sakralizacija/ lumbalizacija kralježaka, spina bifida- rascjep luka kralješka…), nakon ozljeda, raznih upala (tuberkuloza, infektivni spondilitis) te naročito kod osteoporoze povezane s ili bez patoloških prijeloma pojedinog kralješka. Križobolja nije rijetka pojava i kod drugih metaboličkih bolesti kostiju, a nalazimo je i kod primarne bolesti nekih drugih zglobova (najčešće kuka, pa i koljena) kada čovjek nesvjesno zbog bolova u nogama mijenja mehanizam hoda koji rezultira bolovima u slabinskom dijelu kičme.

Prenesena bol u područje kičme javlja se i kod nekih bolesti unutar trbušne šupljine: urogenitalnih organa, naročito reproduktivnih organa žena (u nekih žena redovno tokom ili prije menstrualnog ciklusa), bubrega, tumora, koji mogu biti razvijeni i na kostima. Uzrok križobolje može biti i manjak tjelesne aktivnosti, pretjerana tjelesna težina, nepravilna obuća, ravna stopala, prevelika tjelesna napetost i kronični stres.

Bolni sindrom kičme, ovisno o vremenu trajanja tegoba dijelimo na akutni i hronični. Akutna križobolja jedan je od najčešćih razloga odlaska odraslih osoba ljekaru porodične medicine. Iako se većina bolesnika uz minimalno liječenje brzo oporavi unutar 6 tjedana, oko 35% bolesnika razvije simptome hronične križobolje koja se definira kao trajna bol u kontinuiranom trajanju od tri i više mjeseci, a u Europi varira između 5- 11% te je u zemljama zapadne Evrope rangirana kao glavni uzrok invaliditeta u svakodnevnom životu.

Simptomi

Vodeći simptom je bol u slabinskom dijelu kičme koji nastaje naglo ili postepeno, a može biti lokalizirana u području kičme te pratećih mišićnih strukutra ili se pojasasto može širiti u jednu ili obje noge duž tako zvanog dermatoma s ili bez pratećih smetnji osjeta i trnaca. Pri postavljanju dijagnoze treba voditi računa o početku bolesti (nagao, postepen), ozljeđivanju, podizanju tereta i trajanju tegoba. Važna nam je informacija o postojanju sličnih tegoba ranije i prisutnost drugih zdravstvenim poremećaja statike, općem zdravstvenom stanju te karakteristikama boli (mjesto najžešće boli, uzročna veza s opterećenjem i rasterećenjem, širenje boli u noge i zahvaćenost, bol pri napinjanju – kašljanje, kihanje, smijeh, obavljanje nužde; promjene osjetljivosti kože, epizode povećanja ili smanjena bolova).

Dijagnostika

Po uzimanju anamneze, pristupa se kompletnom detaljnom kliničkom pregledu na temelju kojega se određuje daljnja obrada – standardna ili proširena laboratorijska obrada, standardni RTG, funkcijske te kose snimke kralježnice. Radi se i elektroneuromiografija – EMNG donjih ekstremiteta (kada se bolovi/ trnci šire u noge) te kompjutorizirana tomografija (CT) i magnetska rezonanca (MR), koje puno detaljnije prikazuju promjene na međukičmenim diskovima.

Liječenje

Liječenje zahtijeva brzu i adekvatnu  pomoć ljekara, naročito ako akutna križobolja prijeđe u svoj hronični oblik kada je liječenje dugotrajno i zahtijeva sudjelovanje više ljekara specijalista uz neophodno potrebne promjene u stilu života. U akutnoj fazi liječenje se bazira na smanjenju bolova, upale i spazma primjenom analgetika, nesteroidnih antireumatika u maksimalnoj dnevnoj dozi, kortikosteroida, miorelaksansa, sedativa te B-vitamina u obliku injekcija, tableta ili čepića. Moguće su lokalne aplikacije kortikosteroida produljenog djelovanja u kombinaciji s lidokainom (tzv. blokade). Također je preporučeno mirovanje u najpovoljnijem položaju, poštedno kretanje te se prvih 7 dana ne preporučuju nikakove dijagnostičke pretrage. Lokalno se na mjesto boli apliciraju i hladni oblozi te nesteroidni antireumatici u obliku topočkih pripravaka (kreme, gelovi, flasteri). U svrhu rasterećenja kičme indicirana je i aplikacija raznih vrsta lumbalnih ortoza te aplikacija kinesio tape- a od strane educiranog ljekara odnosno fizioterapeuta.
Po smirivanju akutne faze, ovisno o tegobama i uzroku bolova, započinje se različitim modalitetima liječenja gdje različite metode i postupci fizikalne terapije imaju svoje vodeće mjesto u liječenju bolnog stanja. Neizostavan dio liječenja je adekvanta gimnastika, uz primjenu ostalih pasivnih fizioterapijskih procedura (eletroterapija, UZV, laser, magnetoterapija, podvnodne i ručne masaže, termoterapija…). Mobilizacija i manipulacija su manualne tehnike koje mogu provoditi samo stručno educirani ljekari (primarno fizijatri, ortopedi, neurolozi, neurokirurzi) te viši fizioterapeuti kako terapijskim zahvatima ne bi uzrokovali i veće oštećenje na kičmi i međukičmenim diskovima.

U slučaju teškog mehaničkog oštećenja (skliznuće kralješka, veće suženje slabinskog kičmenogg kanala, hernije i ekstruzije diska s velikim pritiskom na živce) potrebno je konzultirati i neurokirurga kada u obzir dolazi i operativno liječenje. Kod hroničnih degenerativnih promjena i raznih uzroka nestabilnosti kičme dolazi u obzir primjena ortoza – raznih vrsta steznika i ortopedskih pomagala koji stabiliziraju i rasterećuju kičmu, ali uz napomenu da se navedene ortoze ne smiju nositi stalno, kako ne bi došlo do slabljenja muskulature trupa (trbušnih i leđnih mišića) koja predstavlja prirodni mišićni steznik kičme.

Prevencija

Važnu ulogu u prevenciji problema s kičmom imaju jednostavna pravila ponašanja i promjena stila i režima života. Treba odvojiti vrijeme za svoju kičmu te redovno vježbati u svrhu ojačanja muskulature trupa, šetati, plivati i pravilno se držati / sjediti tijekom svakodnevnih životnih aktivnosti. Pri izvođenju poslova treba koristiti zaštitne položaje za kičmu, izbjegavati teške fizičke poslove te dugotrajno sjedenje. Ukoliko priroda posla to ne omogućava, tada se preporuča nošenje ortoze kako bismo smanjili opterećenje na kičmu. Također je potrebno regulirati tjelesnu težinu pošto biomehanički 1 suvišni kilogram tjelesne težine zapravo predstavlja 7 suvišnih kilograma tjelesne težine na kičmu. Potrebno je nositi adekvatnu obuću te korigirati statiku stopala ortopedskim ulošcima po individualnoj izradi. Kod djece je potrebno razviti kulturu bavljenja sportom, vratiti ih u parkove i dječja igrališta kako bi što manje vremena provodili za računalima, tabletima i mobilnim telefonima. Također treba pratiti rast i razvoj sistema za kretanje, korigirati eventualne deformitete te na taj način spriječiti mnoge štetne i za kičmu neželjene posljedice.

dr.sc. Sanda Dubravčić-Šimunjak, prim.dr.med.